U razdoblju od 1976. do 1984. Luigi Nono bavio se skladanjem svoje treće i posljednje opere Prometeo. Tragedia dell’ascolto, koja je premijerno izvedena u Veneciji u rujnu 1984. godine. Dok je istodobno završavao libreto, glazbu (uključujući razvijanje tehnike live electronics), kostime i koreografiju, što je bio Nonov uobičajeni način rada još od njegovih scenskih početaka (Intolleranza 1960), živio je između obiteljskog doma u Veneciji i sobe u hotelu Die Halde u Schauinslandu, u Schwarzwaldu. Radna soba u Veneciji (izložena jugozapadnom suncu), osvijetljena golemim prozorima koji gledaju na lagunu, bila je uređena na sljedeći način: veliki radni stol, police s knjigama, zbirke magnetofonskih vrpci i ploča. Soba u hotelu Die Halde, gdje je Nono odsjeo nekoliko tjedana u različitim razdobljima između 1983. i 1984. godine, gledala je na livade i šumu, na pejzaž što odražava promjene svih četiriju godišnjih doba, kao i ideju prirode koja prožima cijelo djelo. Ti su utjecaji preuzeli oblik ‘domaćeg pejzaža’ koji se jasno sastojao od različitih slika. Složen ikonografski ‘aparat’, ne uvijek podložan dešifriranju i u mnogim svojim aspektima zagonetan, ostvarivao se u vremenu u obliku metaprojekta usmjerenog na otkrivanje novih izražajnih mogućnosti. Oblici, prostori, arhitekture, tekstovi materijaliziraju se asimilirani, interiorizirani, preoblikovani, prolazeći kroz faze bezbrojnih istraživanja posvećenih razvoju strukture opere Prometeo u Isolama; od njihove prostorne kompozicije, proučavanja boja, do kretanja solista i zvuka u prostoru. Podsjećanje na prostore bazilike Sv. Marka i staru venecijansku glazbenu tradiciju, predmet Nonovih mladenačkih istraživanja, poetska je i formalna konstantna u njegovu čitavom opusu. Kao ishod goleme količine utjecaja (od klasične arhitekture do venecijanskog slikarstva 16. i 17. stoljeća ili do jednostavnih slika obiteljskog života) i istraživanja, bez konkretnih polazišta, nametnula se crkva San Lorenzo u Veneciji, koja je ponuđena skladatelju kao idealan prostor za realizaciju i izvođenje njegova projekta, a Renzo Piano je za tu prvu izvedbu projektirao svoju čuvenu ‘arku-lutnju’, stvorivši tako unutar zatečenog stanja novi prostor za izvedbu. Sam je Nono pažljivo zabilježio krhku ravnotežu tog puta. Stotine fotografija koje je sam snimio, a koje su sačuvane u obje radne sobe, jedino su i posljednje svjedočanstvo prijeđenog puta i daju nam dragocjene informacije o odnosima, kao što i evociraju uspomene, često implicitne i skrivene, o nastanku toga njegova posljednjeg remek-djela. Nonove fotografije jasno ocrtavaju odnos između unutrašnjeg i vanjskog, prirodnog i umjetnog (jednako kao i u mnogim pripremnim bilješkama i skicama koje su se odnosile na fotografije klasičnu egipatsku i grčku arhitekturu) dokumentirajući u neprekinutom dijalogu tijesne veze između fragmenata toga osobnoga ikonografskog i poetskog mozaika.